O fijakerima

Fijaker je nastao u 17. veku u Habsburškoj monarhiji i njegov grad rođenja je Beč. Originalno, u nemački, reč fijaker je došla iz francuskog jezika. Naime, još polovinom 17. veka u jednoj ulici, Sen Fjaker, prvi put se pojavila kočija na iznajmljivanje, a tridesetak godina kasnije ova vrsta prevoza počela se naširoko primenjivati u Beču.

Za razliku od bilo koje kočije ili diližanse, fijaker je imao dvopreg i registarski broj i time se smatrao gradskim prevozom. U Beogradu je fijaker kao redovno prevozno sredstvo postojao sve do ranih 1960ih. Malo kasnije nestao je i u vojvođanskim gradovima, a danas ga ima u nekim mestima (npr u Somboru, Novom Sadu, Novom Bečeju), predstavlja turističku atrakciju i služi za evociranje uspomena kako se nekad prevozilo. U Beču je danas aktivno nekoliko desetina fijakera, a fijakeristi moraju imati posebnu vozačku dozvolu.

Fijakeri koje mi pravimo rade se po uzoru na francuski model iz 1844. godine, Velika Viktorija. Reč je o otvorenoj kočiji, bez kabine, sa kožnim sedištima i natkriljem, a namenjeno je vožnji po suvom i lepom vremenu, vuče je jedan ili par konja. Ovaj model se kod nas gdegod zove i kalaš.

Danas se u Srbiji malobrojni fijakeri koriste najpre za organizaciju svadbi i za kratke ture po turističkim centrima. U Novom Sadu se od 2014. godine održava Fijakerijada, što nagoveštava renesansu ovog prevoznog sredstva.

Share